U filozofiji mira Ad Unum najradikalnije je pitanje ujedno i najjednostavnije: ako doista prepoznajem sebe u tebi, mogu li još uvijek opravdati da ti nanosim štetu? A ako je odgovor „ne”, odmah slijedi drugo pitanje: zašto 2026. godine još uvijek izbijaju ratovi među narodima koji dijele isti ljudski živčani sustav, istu potrebu za sigurnošću, istu tugu i istu čežnju za dostojanstvom?
Ovaj članak pripada našoj latici Filozofija u Reconnective Academy International. Ne pokušava svesti složene sukobe na parole, niti se pretvara da „unutarnji rad” sam po sebi rastvara geopolitiku. Umjesto toga, spaja najsnažnije filozofske tradicije o ratu i miru — a zatim ih stavlja pod jednu neugodno iskrenu leću: što se mijenja u politici kada prestanemo tretirati „drugoga” kao objekt i počnemo prepoznavati drugoga kao drugo ja?
Zagonetka: rat u međusobno povezanom svijetu
Živimo u eri nezapamćene međuovisnosti — globalnih opskrbnih lanaca, trenutne komunikacije, međunarodnog prava, humanitarnih normi, mirovnih institucija i stoljeća upozorenja iz povijesti. Pa ipak, oružani sukobi dominiraju naslovnicama. Analitičari prate rizike eskalacije i humanitarne krize u više regija, od velikih međudržavnih ratova do teških građanskih sukoba i regionalne destabilizacije.
Organizacije koje prate i predviđaju sukobe i dalje navode Ukrajinu, Gazu/Izrael-Palestinu, Sudan, Mjanmar i dijelove Sahela među najuznemirujućim žarištima svijeta. Vidi, primjerice: International Crisis Group — „10 Conflicts to Watch in 2026”, Council on Foreign Relations — „Conflicts to Watch 2026” i ACLED — „Conflict Watchlist 2026”.
Dakle, filozofski problem nije u tome događa li se rat. On glasi ovako: kako rat ostaje psihološki i moralno moguć za ljudska bića koja su sposobna za empatiju, razum, kulturu i suradnju?
Tri klasična filozofska okvira: realizam, pravedni rat i pacifizam
Filozofija nikada nije bila naivna prema sukobu. Glavne tradicije mogu se rasporediti u tri široka pristupa, od kojih svaki nudi drukčiji odgovor na „zašto” i „što bismo trebali učiniti?”
1) Realizam: moć, strah i logika preživljavanja
Realisti tvrde da rat traje jer međunarodnoj sferi nedostaje istinska suverena vlast. U takvom „prirodnom stanju” nepovjerenje postaje racionalno, a sigurnosna je dilema nemilosrdna. To je okosnica Levijatana Thomasa Hobbesa, poznatog po slici „rata svih protiv svih”.
Davno prije Hobbesa, Povijest Peloponeskog rata Tukidida prikazuje brutalnu jasnoću strateškog interesa. Citirali ga mi ili ne, srž poruke ostaje: kada prevladaju strah i probitak, moral se „reinterpretira” kao propaganda.
Realizam nije slavljenje nasilja. On je dijagnoza: ako od drugih očekuješ da djeluju iz interesa, naoružat ćeš se — tada će se oni naoružati — a tvoja priprema postaje njihov dokaz.
2) Teorija pravednog rata: ograničavanje rata kada ga se ne može izbjeći
Tradicija pravednog rata prihvaća bolnu mogućnost: ponekad se rat smije voditi, ali mora biti moralno ograničen. Ta se tradicija provlači kroz natuknicu o ratu u Stanford Encyclopedia of Philosophy i povijesno se povezuje s likovima poput Augustina i Akvinskog.
Ako želiš primarne izvore, loza je jasna:
- Augustin (SEP) i (za čitanje u javnoj domeni) Augustinovo O državi Božjoj (Project Gutenberg)
- Toma Akvinski (SEP) i Akvinčeva moralna/politička filozofija (SEP)
- Hugo Grotius — Pravo rata i mira (Liberty Fund)
- Pregledan sažetak: Internet Encyclopedia of Philosophy — Just War Theory
Etička je namjera stvarna: smanjiti nepravednu agresiju, zaštititi civile, ograničiti sredstva, težiti miru. No razmišljanje o pravednom ratu također riskira da bude pretvoreno u oružje — moral upotrijebljen kao „pečat” za ono što je moć već odlučila.
3) Pacifizam i nenasilje: odbijanje logike nanošenja štete
Pacifizam ustraje na tome da rat nije tek tragičan — on je moralno nekoherentan jer s ljudskim bićima postupa kao s potrošnim sredstvima. Za temeljit pregled vidi Stanford Encyclopedia of Philosophy — Pacifism.
Nenasilje nije pasivnost. Ono može biti discipliniranom strategijom koja protivniku uskraćuje moralno kazalište obeščovječenja. Ono zahtijeva nešto što većina vođa izbjegava: hrabrost bez mržnje.
Filozofija mira Ad Unum: ako sam ja ti, rat postaje iracionalan
„Ad Unum” znači prema Jednome. Filozofski, to nije parola; to je etička posljedica: ako je stvarnost jedinstvenija nego što naši identiteti priznaju, tada „drugi” nije potrošni stranac. Drugi je zrcalo iste ljudske biti — drugo središte iskustva, drugi život koji osjeća bol kao i ti.
To rezonira s nekim od najdubljih linija zapadne filozofije:
- Plotin, čija se metafizika vrti oko „Jednoga”: Plotin (SEP). U čitanju Ad Unum jedinstvo nije sentimentalno — ono je ontološko: odvojenost je sekundarna, a ne primarna.
- Stoicizam, sa svojom kozmopolitskom etikom: Stoicizam (SEP) i Marko Aurelije (SEP). Stoik pita: zašto pleme držati krajnjim kada razum prepoznaje zajedničku čovječnost?
- Kant, koji od mira čini politički projekt prava, a ne san: Kant — Vječni mir (Project Gutenberg) i Kantova socijalna i politička filozofija (SEP).
- Levinas, koji etiku stavlja ispred politike: Levinas (SEP). Njegova ideja „lica Drugoga” može se čitati kao načelo protiv obeščovječenja.
- Martin Buber, koji razlikuje „Ja–Ono” od „Ja–Ti”: Buber (SEP). Rat pretvara osobe u „Ono”. Mir počinje kada se drugi vrati u „Ti”.
Jednostavno rečeno: rat zahtijeva psihološki trik — prestati doživljavati drugoga kao potpuno stvarnog. Ad Unum taj trik naziva pravim imenom: urušavanjem prepoznavanja.
Ratovi našeg doba: identitet, sigurnost i resursi
Mnogi suvremeni sukobi sadrže mješavine:
- Sigurnosnih strahova (preventivna logika: „ako ne udarimo mi, bit ćemo udareni”).
- Identitetskih narativa (povijest, poniženje, sveta zemlja, egzistencijalna prijetnja).
- Strateške prednosti (tamponi, koridori, odvraćanje).
- Resursa (energija, voda, minerali, luke, plodna zemlja).
Pratitelji sukoba i policy institucije opetovano ističu isti obrazac: nadmetanje za moć i resurse pojačava cikluse nasilja i čini kompromis politički skupim. Ako želiš utemeljen pregled globalnih zona rizika, koristi:
- International Crisis Group — sukobi koje treba pratiti
- Council on Foreign Relations — sukobi koje treba pratiti
- ACLED — popis sukoba za praćenje
- UCDP (Uppsala Conflict Data Program)
No Ad Unum nameće oštrije moralno pitanje: čak i ako rat proizvodi „prednosti”, što čini s unutarnjom strukturom onih koji ga ovlašćuju, podupiru i izvršavaju? Ako resurse dobiješ proizvodnjom patnje, možda ćeš steći teritorij — a izgubiti nešto temeljnije: sposobnost da prepoznaš sebe u ljudskom biću kojem si nanio štetu.
Je li ikada „ispravno” proizvoditi patnju radi materijalne dobiti?
Uklonimo eufemizme. Pitanje glasi: Je li etično ranjavati ljudske živote kako bi se osigurale strateške koristi?
Različiti etički sustavi zbližuju se u jednoj čvrstoj granici:
- Kantovska etika: osoba nikada nije puko sredstvo. „Strateška nužnost” ne pretvara čarobno ljudska bića u instrumente. (Kant — Vječni mir)
- Etika vrline: društvo postaje ono što opetovano prakticira. Postane li dominacija normalnom, moralni karakter kulture propada — iznutra i kroz naraštaje.
- Levinasovska etika: ranjivi Drugi nije neobvezan. Etika počinje ondje gdje moja moć prestaje, a odgovornost počinje. (Levinas (SEP))
- Filozofija mira Ad Unum: nanošenje štete drugome samopovreda je na razini bića — jer je odvojenost dijelom priča koju pričamo kako bismo opravdali ono što želimo.
To ne znači da države nemaju pravo braniti civile. Znači da moramo prestati pretvarati se da su „materijalni interesi” moralno neutralni kada se plaćaju ljudskim tijelima, razorenim obiteljima i dugotrajnom traumom.
Hannah Arendt: nasilje kao urušavanje moći
Jedno od najkorisnijih razlikovanja za naše doba dolazi od Hannah Arendt. Arendt odvaja moć (ljudi koji zajedno djeluju s legitimnošću) od nasilja (instrumentalne sile). U njezinu okviru nasilje se često pojavljuje ondje gdje istinska politička moć zakazuje, jer je nasilje prečac: prisiljava bez uvjeravanja.
Za mjerodavan pregled njezine misli vidi Hannah Arendt (SEP). Implikacija za Ad Unum jasna je: kada društvo ne može proizvesti stvarnu legitimnost, bit će u napasti da poslušnost proizvede prijetnjom. A kada skupine ne mogu zamisliti suživot, tražit će sigurnost uklanjanjem drugoga.
Što bi bilo potrebno da ratovi postanu kulturno „apsurdni”?
Mir nije samo ugovor. Mir je kultura, skup navika, odgoj opažanja. UNESCO mir izričito uokviruje kulturno — vrijednosti, dijalog, tolerancija i suradnja. (Vidi UNESCO — Culture of Peace.)
U pojmovima Ad Unum: mir postaje stabilan kada prepoznavanje postane uobičajeno.
1) Kulturna rješenja: odgajajte opažanje, ne samo mišljenja
- Pismenost za mir u školama: deeskalacija sukoba, medijska pismenost, otkrivanje propagande, povijesna empatija.
- Kontakt preko identitetskih linija: trajni programi razmjene, gradovi prijatelji, zajednički građanski projekti.
- Reforma javnog narativa: prestanite veličati dominaciju; nagrađujte državničku vještinu, pregovaranje, suzdržanost.
- Okviri kulture mira: vidi Deklaraciju i akcijski program za kulturu mira UN-a.
2) Filozofska rješenja: obnovite moralnu maštu
- Kozmopolitska etika (stoička i kantovska): građanstvo čovječanstva prije plemena.
- Dijaloška etika (Buber): pomak od Ja–Ono (opredmećujućeg) prema Ja–Ti (odnosnoj stvarnosti). (Buber (SEP))
- Etika odgovornosti (Levinas): ranjivost drugoga nije predmet pregovora. (Levinas (SEP))
- Metafizika jedinstva (Plotin): odvojenost nije konačna istina; jedinstvo jest. (Plotin (SEP))
3) Praktična rješenja: institucije, pravo i odgovornost
- Ojačajte normu protiv sile: Povelja UN-a izričito govori o mirnom rješavanju sporova.
- Štitite civile humanitarnim pravom: ICRC — Ženevske konvencije i komentari.
- Kapacitet za izgradnju mira: Povjerenstvo UN-a za izgradnju mira.
- Mir kao razvoj: Cilj održivog razvoja UN-a br. 16 (SDG 16).
- Prevencija utemeljena na podacima: Global Peace Index 2025 (Institute for Economics & Peace).
Ništa od toga ne funkcionira ako građani nagrađuju vođe za okrutnost, a kažnjavaju ih za kompromis. Najsurovija je istina ova: ratovi se nastavljaju jer dovoljno ljudi prihvaća priču o obeščovječenju. Ne uvijek otvoreno. Često u tišini. Često „pragmatično”.
Ad Unum u jednoj rečenici: prepoznavanje je početak mira
Filozofija mira Ad Unum ne tvrdi da je „jedinstvo” čarobni lijek za geopolitiku. Tvrdi nešto zahtjevnije: rat postaje zamisliv tek kada se prepoznavanje uruši. Kada se prepoznavanje vrati — kroz obrazovanje, dijalog, pravo, odgovornost i unutarnju zrelost — rat je teže prodati, teže izvesti, teže normalizirati.
Ako želiš istražiti kako povezujemo filozofiju s neposrednim iskustvom (bez rituala, bez dogme i bez maštarija), počni ovdje:
A ako iz ovog članka poneseš samo jednu misao, ponesi ovu: budućnost mira ne pregovara se samo na summitima. Ona se gradi — svakodnevno — u načinu na koji ljudi uče vidjeti jedni druge kao stvarne.
